Susrećem je često u snovima nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o leptirićima u tijelima. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Na vrhu svjetlosne planine, u Kohinoru svijesti vjekuje čuvarica naših snova, čudesno leptirasto svjetlosno biće koje u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u kristalni svemir našeg postojanja, neka nas leptirasta kočija proveze elizejskim poljanama našeg nutarnjeg neba, osluhnimo vjetrove koji pomiču oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo leptirici, učiteljici naše svijesti da toplinom svoga sjaja, treperavom snagom svoga bića u nama zaustavi olujne noći, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu pretvori u renesansu srca, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješčanom žalu davnih, djetinjih snoviđenja. Sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da postoji anđeo čuvar i da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planet na kojem sunce nikada ne zalazi, to nam leptirasto biće naših snoviđenja u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju anđeoskog bića u nama samima.
Nastavak slijedi:
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen