"Pesimist sam kada gledam u povijest, ali kada pogledam u predpovijest onda sam optimist."
J. C. Smuts
Ponesena mislima Giordana Bruna i ovom misli čovjeka koji je u dalekoj Južnoafričkoj repoblici poveo čovjak u borbu protiv moćnika, krenuh stazama grada sanjajućih knjiga. Među redovima davno ispisanih misli pronađoh vrulju u koju se slijevaju ponornice nutrine. Negativnost osjećanja osjećaja je zapisana u šifri genetskog koda nesretnog čovjeka. Iznjedrene iz sumnje o porijeklu, mnoge duše lutaju životom i na virtualnim stazama siju sjemeke zla. Sama pomisao da se u zagrljaj njihova rođenja unjedrila nit nepostojećeg straha, izaziva u tim dušama nesigurnost, pretvara ih u poltrone vremena, u zrcaljenje sjemena osone destrukcije. Zaustvih isticanje sumnje sa izvora neznanja, uzdignuh se iznad destruktivne bujice samosažaljenja i uronih u ocean vječnosti. Zaustavljena u devetom krugu, krugu ljubavi u krugu života ostajem otvorena srca i promatram kako se razum i duša poigravaju sa, iz drugih svemira, dolepršalim istinama. Na obzoru devetog kruga se nazire svjetlost zvjezde pod kojom sam rođena i pokazuje mi put ka vječnosti, stazu kao trinaestom eonu u kojem na meine čekaju anđeoska bića praotaca. U kapljicama izmrvljenog bola se zrcali prohujalo vrijeme, u njima se ogleda umiranje ikona prošlosti i novo rađanje zagušenih iskona. U orgonu instikta se zrcali sunce u svojoj ekliptici. Osluškujem korake evolucije, na dlanovima čujem prvi vrisak tek rođene ljubavi, osjećam njene osmjehe u smijehu djeteta rođenog na slamici u svetoj noći koju je zvijezda padalica ovjekovječila krijesom istine. Među krugovima se šire mjehurići radosti, kapljice nektara koji opijaju vjerovanjem u početak bez početka. U titrajima kristalnih suza tuge vidim vještičje rođenje neistine, gledam kako se umirućim grčem hvata za niti quinte esencije koje je odbijaju od sebe kao što majka odbija prihvatiti grijeh djeteta kao optužnicu osobnosti. Mi pali anđeli, djeca iznjedrena iz zagrljaja majke nad majkama uronismo u božji san i vrtlog devetog kruga u kojem se susreću svjetlost i tmina i rađaju uvijek novi dan. Eon, obilježen trinaesticom, brojem kojeg se boje izbačeni iz kolopleta istinitosti porijekla, otvara svoje porte i poziva na koračanje zvjezdanim prahombitne nepobitnosti koja se krije iza vrata vremena. Skidam sedmi veo iza kojeg se krila lažnost prema iskonskom pepelu iz kojeg se kao Fenix, kao nebeski orao uzdignuh ka krugovima istinskog postojanja i bez maske na licu uronih u sretano svitanje ovoga ovdje i ovoga sada. U dubini svijesti osjetih snagu čuvarice Lunina hrama, snagu boginje čijim imenom sam krštena i dozvolih joj da me vodi ka istinskoj spoznaji.
Nastavak slijedi:
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen