Anatomija jedne nesreće...

Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima.
"Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš."
Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine.
"Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac."
Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim.
"Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu.
"To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti." šaljivo će mladić
Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom.
Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića.
"Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća.
"O čemu govoriš?"
"Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo."
"Još uvijek ne znam o čemu govoriš."
"Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu."
"Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato."
"Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo."
"Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?"
"To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja."
"Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno."
"Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu."
"To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi.
"Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim.
"Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?"
"Mir i sreću i .............."
"ljubav. To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti."
"Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes."
"Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?""Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke.""Znaš li gdje su ti otoci?"
"Negdje visoko iznad vrha planine."
"Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem."
"Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna."
"Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu."
"Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić
"To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga."
"Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno.
"To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao.
Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom.
"Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san.
"Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić
"To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi.
"Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje.
"To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući
"Gdje želiš vjenčanje?"
"Na otoku sreće."
"Kada?"
"U Ivanjskoj noći."
"Tko će nam biti kumovi?"
"Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja."
"Tko će nas tamo ženiti?"
"Duša svijeta."

Ljubav u zagrljaju Ivanjske noći, ljubav sanjana i željena, te noći odsanjah divan san, san kojeg se još uvijek sjećam .
"Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladu puše, a uzdrhtaloga srca blagdan ljubavi slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju života gušti. Duša u zagrljaju Ivanjske noći čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Dianine, te čuvarice mjesečeva hrama moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke. "

 

Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav jer ju više nisam osjećala u sebi.

Prevara ljepte.
U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.


I bit će svijetlo

Nad obalom kobalt noći,
more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja
proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina
I bit će svijetlo
prosut će se sunce ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.
I bit će svijetlo i ostat će svijetlo!

Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
"Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav." pomislih kada sam se, poslije rastanka s mladićem, sama vraćala u moj mali raj.

Nastavak slijedi:

http://umjece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Sjećanja, čuvari vrata vremena...

Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se nalazim.
U mojoj svijesti se danas događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena neostavljaju traga u mom sjećanju. Znam da sam do ovoga trena lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja se osjećam kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više neznam pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje.
Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.

Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.
Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti.

Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju.
Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme.

Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi.
Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca.
Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama.

Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji.
Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju.
Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri.

Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio.

Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli.
Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala. Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjela što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri.
Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu:
"Ovo je njegova krv i tijelo njegovo"
Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?"

Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao:

"Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo."
Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.

Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti.
Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu.
Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru.

U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće.
"Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada.
"Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić.
"Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu."
"Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu."
"Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice.
"Kuda me vodiš?"
"Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan.
Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika.
"I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem."
"Pričekaj dok se popnemo na vrh."

Nastavak slijedi:

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Leptirica svijesti

Susrećem je često u snovima nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o leptirićima u tijelima. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Na vrhu svjetlosne planine, u Kohinoru svijesti vjekuje čuvarica naših snova, čudesno leptirasto svjetlosno biće koje u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u kristalni svemir našeg postojanja, neka nas leptirasta kočija proveze elizejskim poljanama našeg nutarnjeg neba, osluhnimo vjetrove koji pomiču oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo leptirici, učiteljici naše svijesti da toplinom svoga sjaja, treperavom snagom svoga bića u nama zaustavi olujne noći, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu pretvori u renesansu srca, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješčanom žalu davnih, djetinjih snoviđenja. Sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da postoji anđeo čuvar i da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planet na kojem sunce nikada ne zalazi, to nam leptirasto biće naših snoviđenja u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju anđeoskog bića u nama samima.

Nastavak slijedi:

http://sretan-trenutak.blogspot.com

 http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=57050

Anatomija ljudske destruktivnosti.

"Pesimist sam kada gledam u povijest, ali kada pogledam u predpovijest onda sam optimist."

J. C. Smuts

Ponesena mislima Giordana Bruna i ovom misli čovjeka koji je u dalekoj Južnoafričkoj repoblici poveo čovjak u borbu protiv moćnika, krenuh stazama grada sanjajućih knjiga. Među redovima davno ispisanih misli pronađoh vrulju u koju se slijevaju ponornice nutrine. Negativnost osjećanja osjećaja je zapisana u šifri genetskog koda nesretnog čovjeka. Iznjedrene iz sumnje o porijeklu, mnoge duše lutaju životom i na virtualnim stazama siju sjemeke zla. Sama pomisao da se u zagrljaj njihova rođenja unjedrila nit nepostojećeg straha,  izaziva u tim dušama nesigurnost, pretvara ih u poltrone vremena, u zrcaljenje sjemena osone destrukcije. Zaustvih isticanje sumnje sa izvora neznanja, uzdignuh se iznad destruktivne  bujice samosažaljenja i uronih u ocean vječnosti.  Zaustavljena u devetom krugu, krugu ljubavi u krugu života ostajem otvorena srca i promatram kako se razum i duša poigravaju sa, iz drugih svemira, dolepršalim istinama. Na obzoru devetog kruga se nazire svjetlost zvjezde pod kojom sam rođena i pokazuje mi put ka vječnosti, stazu kao trinaestom eonu u kojem na meine čekaju anđeoska bića praotaca. U kapljicama izmrvljenog bola se zrcali prohujalo vrijeme, u njima se ogleda umiranje ikona prošlosti i novo rađanje zagušenih iskona. U orgonu instikta se zrcali sunce u svojoj ekliptici. Osluškujem korake evolucije, na dlanovima čujem prvi vrisak tek rođene ljubavi, osjećam njene osmjehe u smijehu djeteta rođenog na slamici u svetoj noći koju je zvijezda padalica ovjekovječila krijesom istine. Među krugovima se šire mjehurići radosti, kapljice nektara koji opijaju vjerovanjem u početak bez početka. U titrajima kristalnih suza tuge vidim vještičje rođenje neistine, gledam kako se umirućim grčem hvata za niti  quinte esencije koje je odbijaju od sebe kao što majka odbija prihvatiti grijeh djeteta kao optužnicu osobnosti. Mi pali anđeli, djeca iznjedrena iz zagrljaja majke nad majkama uronismo u božji san i vrtlog devetog kruga u kojem se susreću svjetlost i tmina i rađaju uvijek novi dan. Eon, obilježen trinaesticom, brojem kojeg se boje izbačeni iz kolopleta istinitosti porijekla, otvara svoje porte i poziva na koračanje zvjezdanim prahombitne nepobitnosti koja se krije iza vrata vremena.  Skidam sedmi veo iza kojeg se krila lažnost prema iskonskom pepelu iz kojeg se kao Fenix, kao nebeski orao uzdignuh ka krugovima istinskog postojanja i bez maske na licu  uronih u sretano svitanje ovoga ovdje i ovoga sada. U dubini svijesti osjetih snagu čuvarice Lunina hrama, snagu boginje čijim imenom sam krštena i dozvolih joj da me vodi ka istinskoj spoznaji.

Nastavak slijedi:

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://sretan-trenutak.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  

Naslijeđe Giordana Bruna

Bio je to san koji sam budna sanjala. Čovjek koji je sišao sa zida u moj trenutak, čovjek koji mi je šapnuo da se sveti gral krije u svakom čovjeku, čovjek u čijim očima se zrcali cijeli univerzum, čovjek kojeg pamtim i povezujem s krajem renesanse, on čovjek u čovjeku, on je bio i on će biti misao o beskraju i snazi nebeskog kraljevstva. Giordano Bruno je, kao ni jedan drugi filozof tog vremena, povezao svo dotadašnje znanje i uzdigao čovjeka na pijedestal potpune spoznaje i uveo ga misaono u kraljevstvo nebesko u kojem je dotada bio samo Bog.
"Bog je aktus purus, onaj primum mobile iz kojeg je sve ostalo nastalo." govorio je mladom Giordanu otac, dok ga je pratio u Napulj na studij teologije.
"To nije dovoljno jasno objašnjenje za ono što ja želim naučiti." odgovori mirno mladić
"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je svemoćan i tu nema drugih objašnjenja." očev glas je zvučao nesigurno.
"Čovjek nije nesretni Prometej koji bogovima krade vatru, nije ni kameleonsko biće koje se prilagođava vremenu jer čovjek svoje vrijeme stvara. On svojim postojanjem traje u trenutku, svojom odlukom zauzima mjesto u univerzumu sudjeluje u njegovom nastajanju."  odgovori zagonetno mladi Giordano.
"Kako to misliš?" zapita ga zabrinuto otac
"Otkrio sam u sebi tu snagu i pokušavam braniti prava ljudskog uma."odgovori mladić gledajući u daljini oblak koji se nadvio nad Vezuvom.
"Danas će sigurno padati kiša." reče otac prekidajući razgovor koji više nije mogao slijediti.
"Možda se tamo u onom oblaku krije istina našeg postojanja, snaga iz koje crpimo svoje misli, svoju ljubav i svoj život." reče mladić
"Misliš da se tamo sakrio Bog." otac pokuša još jednom navesti sina na pravi put.
"Ne, tamo je zgusnuta duša univerzuma koja me hrani snovima o mom istinskom postojanju." smješeći se odgovori Giordano.
Otac je ušutio osjećajući sinovljevu snagu i svoj strah zbog nje.
Danas pokušavam, slijedeći poetične istine novorođenih sanjara, prodrijeti još dublje u Giordanove misli, sjediniti u sebi sve dosada otkrivene istine i nadam se da ću tako konačno pronaći njegovog čovjeka u drugima i u sebi.
Filozofija Giordana Bruna je za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Dianu, boginju lova i slijedi njen trag, postaje lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju,
to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći,
pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.
Suprostavljajući se apsolutnosti srednjag vijeka koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit kao put ka svjesnoj spoznaji.
Slijedeći njegove misli ja spoznajem da snage univerzuma doista drijemuckaju u meni. Ako ih uspijem probuditi one će se širiti i razvijati u meni nepredvidive sposobnosti, omogućavati mi da izađem iz praznine duše, da izrastem u čudesnosti svojih prikrivenih sposobnosti.
Za sada sam sama sebi još stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje svjetlosno prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, uspjeti ću ući u stvarni život i jedino tako početi uistinu živjeti. Potrebno je prostudirati anatomiju ljudske destruktivnosti i u sebi samom suzbiti demone, oduzeti im moć, savladati svoje nutarnje energetske vampire i dozvoliti božanskom prabiću da nas vodi trnovitim ovozemaljskim putevima ka zvjezdama.

Nastavak slijedi:

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blospot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Trg cvijeća.

Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu nekog tajanstvenog sna. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.
Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno titrajućih struna prelijepog sna. Željeli smo u sebi pronaći Platonovu Atlantidu, izgubljeni kontitnet veslje i sreće, zakoračiti u Campanellin Civitas Solis i dozvoliti ljubavi da uistinu postanje vrhovna svečenica našeg života. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružio Pitagora i odvodio nas na konecert nebeskih sfera. Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima. Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.
"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.
"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi. On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo. "Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija.""Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav.""Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac koji je trajao cijelu jednu kratku vječnost.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Nastavak slijedi:

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/

Sveti Gral

Volim zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u maglovitoj dolini velike rijeke, volim sumrake i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mlađi dan. Sada sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Njeni zraci blistaju zgusnuti u vertikalne linije, kao da osjećaju težinu prošloga dana, i žele je podijeliti sa horizontom s kojim se sljubljuju. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći između tame i svijetla između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima i ja lagano tonem u stanje prividnog mira. Iza mene je ostao radni dan koji sada sa suncem tone u tamu, a iz duboke podsvjesti moje duše izranja znatiželja za otkrivanjem tajnovitih zakona noći. Priroda mi je za to odredila spavanje, potpunu nesvijest iz koje ću se onda u svitanje ponovo probuditi.

No ja želim više, želim to tamno nepoznato bespuće svjesno spoznati. Promatram kako se pale oči neba ne paleći svijetlo u sobi i znam da se ta predstava ne odigrava sada, nego da je to prošlost zvijezda iz koje je svijetlost došla u ovaj moj trenutak. Sve što vidim, pa čak i svjetlost tek zapaljene ulične svjetiljke, je već prošlost. To u mom svakodnevnom životu neigra ulogu jer svijetlost se širi najvećom do sada izmjerenom brzinom. Promatram oči neba i pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje o ovaj moj trenutak. Cijeli univerzum je jedan veliki misaoni prostor koji ja svojom svjesnom spoznajom stvaram oslanjajući se na znanje o njemu, on je samo prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo nebesko u koje samo moja misao može prodrijeti. Ali i moje misli su čudesan svijet satkan od energije koju još uvijek ne poznajem i one su pri prelaženju rampe moje svijesne spoznaje već prošlost, postojale su prije mog trenutka u svom kraljevstvu u koje isto još nisam uspjela ući. Moj mikrouniverzum je nevidljivo djelujuća podloga svega onoga što ja svjesno osjećam i zapažam.

Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u kraljevstvu nebeskom i tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.

Poželjeh budna sanjati da bih u pojavnosti sna spoznala istinu o mom postojanju i o najsnažnijem osjećaju kojeg sam se jednom davno željela osloboditi, željela sam ga zaboraviti, pretvoriti u ravnodušnost, u neko veliko ništa o kojem više neću moći razmišljati.

Ispred mene na stolu leži knjiga "Herojski zanosi" koju sam već po neznam koji puta pročitala. Svaki puta pri čitanju se u meni iznova probudio isti osjećaj, ljubav kao da nije htijela napustiti moj svijet.

"Čovjek još uvijek nevjeruje da posjeduje snagu kojom može ući u svijet onoga što vjeruje da je nadnaravno" začuh glas koji je bio dalek i blizak u isto vrijeme. "Čovjek živi u tom uvjerenju jer si je prestao postavljati pitanja i tražiti odgovore o misterijama koje su ga dovele u stanje vječnog straha. Ja sam pokušao dokazati da nije bilo krvoprolića na Golgoti i da je sveti Gral srce svakoga od nas."

Promatram lice pisca knjige koju ponovo otvaram. Njegove tamne oči me podsjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga tijela sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.

Odjednom vidjeh čovjeka u odjelu sa znakovima renesanse.

"To moje unutarnje oči vide vrijeme nastajanja znanosti o svjesnoj spoznaji iz koje je kao prvo izrastao osjećaj ljubavi." pomislih glasno.

Prostor oko mene uzburkan mojim mislima oživi. Čovjek siđe sa zida u moju sobu. Soba, u kojoj sam do prije par trenutaka mirno sjedila i razmišljala o vremenu, se počela širiti i prelaziti u kuglu punu simfonije sna koji se spuštao nad moju svijest.

Zidovi, nepravilnih oblika su izrastali ka nebu, a na podu se oblikovaše pravougaonik, kvadrat i kružnica tri osnovna oblika geometrije.

"To nije geometrija života." pomislih " to su idealna tijela u kojima vlada trenutak harmonije. Život je dinamika i ritam, vječno pretvaranje kaosa u skladnost sna." Kugla je titrala i mijenjala oblik svakom mojom novom misli.

Čovjek i ja se nađosmo u katedrali spoznaje. Kroz prozor na vrhu je iznenada zasjalo podnevno sunce i obasjalo kamen u sredini kružnice, kamen koji je imao drugačiju boju od ostalih koji su činili pod. Vrijeme koje sam počela osjećati u sebi me je ponijelo u istinu, našla sam se u ljetnom ekvinociju i iz kamena se uzdignu maglovita slika vječnosti.

"Ovo je mjesto gdje je sakriven sveti gral" uskliknuh osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju.

"Ne, ovo je mjesto sjedinjenja sna i jave, tu se susreću tvoje misli sa tvojim željama. S ovog mjesta možeš ući u carstvo tvoga uma." glas čovjeka se mješao s mojim mislima.

"Tu je skriven sveti gral, sveta posuda u kojoj je skrivena istina vječnosti?" rekoh više sebi nego čovjeku čija silueta je sjala pred mojim unutarnjim očima.

"Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo." reče mi čovjek " to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog kamena koji je osvjetljen podnevnim suncem ljetnog ekvinocija, izvire sveta krv života."

"Zašto smo se onda našli u ovoj katedrali?" upitah

"Ona je kopija ljudskog srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima." odgovori mi čovjek i ja spoznah da se oblik građevine mjenja otkucajima moga srca.

"Mislite li na mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica?"

"Mislim na ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, na ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje.

Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučite slušati i gledati srcem osjeti ćete i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi."

"To je zastrajelo mišljenje, sve to što ste rekli dolazi iz mozga, mozak je tvornica snova i ljubavi." pobunih se da bih obuzdala otkucaje srca.

"Osjećaš li sada otkucaje mozga ili srca?"

"Mozak ne osjeća, ja mozgom osjećam."odgovorih brzopleto.

"Što osjećaš mozgom koji ne osjeća?"

Glas čovjeka se stapao sa tonovima koji su iz neodređnog izvora punili prostor. Činilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.

"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih

"Ali gdje započinje svijet ili je on ipak samo iluzija moga sna?" upitah čovjeka

"Što bi, po tvom mišljenju, u ovom trenu sanjala tvoja, za tebe nespoznatljiva, budućnost?" zapita me čovjek

"Sanjala bi da ja mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu .........."

"Tu se sjedinjuju san i svijet, u tvojoj misli je u ovom trenu skupljena cijela povijest univerzuma." prekine me čovjek "Oprosti, ali morao sam zaustaviti tu bujicu tvojih misli jer te ovaj trenutak poziva na spoznaju sna u kojem se nalaziš. Uđi u carstvo svoga uma jer tek iz njega će ti beskonačnost i vječnost postati spoznatljiva."

Sunce zaustavljeno u trenutku je još uvijek svojim tragom ležalo na kamenu, a maglovita slika do sada neviđenog se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore. 

"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo.

Pred mojim očima se na kamenu ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Kamen zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, jeli on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Simfonija vremena

Promatram kako svjetlucaju oči neba, osjećam vrtlog nebeskog vretena, uranjam u spiralnu dinamiku ljubavi i vidim krugove kojima je Dante osmislio svoju "Božansku komediju". Čutim, nalazim se na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak, u nutarnje trojstvo moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam prvo prostudirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela i od tada mi se pričinja da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sada znam.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Duboko u sebi ja još uvijek ne priznajem da moj pokret nastaje samo po zakonima fizike, kemije i biokinematike. Osjećam da se u mom tijelu događa puno više od onoga što danas možemo dokazati.
Zbog toga sam sjedinila misli, osjetila i osjećaje u četverodimenzionalno samopoimanje i počela tražiti izvor osnovne energije iz koje smo se mi svi razvili, energije koju svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju bezvremena u svom sretnom trenutku stvaramo.
Ljubav, ta užasno otrcana i ponekad krivo upotrebljavana riječ, je energija bez izvora i ušća, plaha i silovita, stvaralačka i destruktivna, nečujna i bučna, ljubav se mjenjajući svoje oblike uvlači u san i javu i čini život životom. Ljubav dviju ćelija je stvorila svjetlost, ovaj svijet i nas u njemu, ljubav je otvorila vrata vremena i svojim zagrljajem stvorila prostor- vrijeme, svjetlosnu dimenziju u kojoj trajemo, ljubav nas budi i uspavljuje, hrani i liječi, a mi joj nepriznajemo ni jedan drugi oblik do onog u pjesmama opjevanog i u knjigama opisanog.
Kao što danas svoje pacijente pozivam da uzmu sudbinu svoga tijela i pokreta u svoje ruke i da svjesno spoznaju prostor- vrijeme, dimenziju iz koje proizlazi njihov život, tako ovom studijom o ljubavi želim čitaoca uvesti u univerzum njihova uma, u kraljevstvo sunca na čijem prijestolu vjekuje ljubav, naša samosvijet, najčudesnija boginja naših života.
4- D samopoimanje je ono što je za Giordana Bruna bila svjesna spoznaja, ljubav koju je tražio u beskraju univerzuma i nazivao je, slijedeći rimsku mitologiju imenom boginje lova, Diana.

Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trenutku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.

Nastavak slijedi:

http://umijece-vremena.blogspot.com/